JEDAN LJUDSKI ŽIVOT

File:Dark mountains by critical error-d3denuz.png

ČOVJEK

Od onog trena kad ugleda svjetlo svijeta nastoji neki čovjek iz svoje zbrke u kojoj je također sa svim inima šaroliko bez reda simo-tamo prekockavan, sebe, iznaći i sebe zadobiti.

Pa ipak se Sve, što dolazi u dodir s djetetom, brani od njegovog zahvata i potvrđuje svoje vlastito opstojanje.

Tako je, jer svako na se polaže i ujednako s inim dospijeva u stalnu koliziju, neizbježna borba sebepotvrđivanja.

Pobijediti ili podleći – između obiju alternativa klati se udes borbe. Pobjednik biva gospodarom, onaj koji podlegne podanikom: onaj postupa kao visost i ima »prava visosti«, ovaj pak sa strahopoštovanjem i respektom ispunjava »dužnosti podanika«.

No neprijatelji ostaju oba i uvijek iščekujući u zasjedi: vrebaju slabosti drugog, djeca roditeljske, a roditelji dječje (npr. njihov strah), i tako ili batina svladava Čovjeka ili čovjek batinu.

U djetinjstvu poprima oslobođenje taj tok da Mi nastojimo dospjeti do temelja stvari ili »iza stvari«: otud Mi osluškujemo svima njihove slabosti, za što, kako je poznato, djeca imaju siguran instinkt, otud Mi rado razbijamo, rado čačkamo po skrivenim kutevima, uhodimo ono zakukuljeno i zaklonjeno i iskušavamo Nas na svemu. Čim smo dospjeli iza, znamo da smo sigurni; ako smo se npr. uvjerili da je šiba preslaba za Naš prkos, Mi od nje više ne strahujemo, »prerasli smo je«.

Iza šibe stoji, moćniji od nje, naš – prkos, naša prkosna hrabrost. Mi dospijevamo postepeno iza svega što Nam bijaše strašno i nelagodno, iza strašno zastrašujuće moći šibe, iza strogog očevog lica, itd. i iza svega nalazimo Mi Našu – ataraksiju, tj. nepotresenost, neužasnutost, našu protumoć, nadmoć, nepokorivost. Što Nam je tek strah i respekt ulijevalo, pred tim se više ne povlačimo plašljivo nego prikupljamo hrabrost. Iza svega Mi nalazimo Našu hrabrost, Našu nadmašnost; iza osorne naredbe pretpostavljenih i roditelja ipak stoji Naša hrabra proizvolja ili Naša nadmudrivajuća pamet. A čim više Mi Nas ćutimo, to se pojavljuje manjim ono što se prije pričinjalo nesavladivim. A što je Naša lukavost, pamet, hrabrost, prkos? Što inače do – duh!

Dugo vremena Mi ostajemo pošteđeni od borbe koja Nas kasnije ostavlja bez daha, od borbe s umom. Najljepše djetinjstvo prolazi a da Nama nije potrebno tući se s umom. Mi se uopće ne brinemo o njemu, ne upuštamo se s njim, ne pretpostavljamo nikakav um. Uvjerenjem se Nas ne dovodi ni do čega, a spram dobrih razloga, načela itd. Mi smo gluhi; milovanjima pak, kaznama i sličnom odolijevamo naprotiv teško.

Ova gorka životna borba s umom nastupa tek kasnije i počinje jedna nova faza: u djetinjstvu se Mi naganjamo a da puno ne mozgamo.

Duh znači prvo sebenalaženje, prvo obezbožavanje onog Božanskog, tj. onog Strašnog, utvora, »viših moći«. Našem svježem čuvstvu mladosti, toj sebesvijesti ne imponira više ništa: svijet je došao na loš glas, jer Mi smo iznad njega, Mi smo duh.

Sada tek Mi vidimo da do sada svijet nismo duhom zreli nego smo u njega samo buljili.

Na prirodnim silama vježbamo Mi Naše prve snage. Roditelji Nam imponiraju kao prirodna sila; kasnije to znači: otac i majka imaju se napustiti a svu prirodnu silu smatrati razbijenom. Oni su svladani. Za umnoga, tj. za »duhovnog čovjeka« nema porodice kao prirodne sile: pokazuje se jedan otkaz roditeljima, braći i sestrama, itd. umne sile, tad one više uopće nisu što su prije bile.

I ne tek roditelje nego ljude uopće pobjeđuje mladi čovjek: oni mu nisu nikakva prepreka i više ne bivaju uzeti u obzir: jer sad važi: Boga se mora slušati više nego čovjeka.

Sve »zemaljsko« uzmiče pred ovim visokim stojištem u prezrenu daljinu: jer to stojište jest – nebesko.

Držanje se sad posve preokrenulo, mladić uzima duhovno ponašanje, dok je dječak, koji se još nije ćutio kao duh, odrastao u jednom bezduhovnom učenju. Onaj se ne nastoji dokopati stvárî, ne nastoji npr. unijeti povijesne podatke u svoju glavu, nego míslî koje leže skrivene u stvarima, dakle npr. duha povijesti; dječak naprotiv doduše razumije sveze no ne ideje, ne duh; otud on niže ono naučivo na naučivo a da ne postupa a priori i teoretski, tj. da ne traga za idejama.

Ako se je u djetinjstvu imalo svladati otpor zakónâ svijeta, sad se pri svemu što se namjerava nailazi na prigovor duha, uma, vlastite savjesti. »To je nerazumno, nekršćanski, nepatriotski« i sl., doziva Nas savjest i – zastrašuje Nas time. – Ne strašimo se Mi moći osvetoljubivih eumenida, ne gnjeva Posejdona, ne boga, ukoliko on i ono skriveno vidi, ne očeve šibe, nego – savjesti.

Mi »se sad povodimo za Našim mislima« i slijedimo isto tako njihove zapovijedi kao što smo prije slijedili roditeljske, ljudske. Naši se čini ravnaju prema Našim mislima (idejama, predstavama, vjerovanju), kao u djetinjstvu prema naredbama roditelja.

Međutim, Mi smo već i kao djeca mislili, samo naše misli nisu bile bezputene, apstraktne, apsolutne, tj. ništa kao misli, jedno nebo za se, jedan čisti svijet míslî, logičke misli.

Naprotiv to su bile samo misli koje smo Mi Nama o nekoj stvari pravili: Mi smo mislili stvar tako ili onako. Mi smo dakle mislili: svijet, koji tu vidimo, napravio je bog; ali Mi nismo mislili (»istražili«) »dubine samog božanstva«; Mi smo doduše mislili: »to je ono Istinito na stvari«, no Mi nismo mislili ono Istinito ili istinitost samu i nismo povezali u Jedan stav »bog jest istinitost«. »Dubine božanstva koje jest istinitost« Mi nismo dotaknuli. Kod takvih čisto logičkih, tj. teologijskih pitanja kao »što jest istinitost« Pilat se ne zadržava, makar u pojedinom slučaju on zato ne dvoji da iznađe »što je ono Istinito na stvari«, tj. da li je stvar istinita.

Svaka na neku stvar vezana misao još nije ništa kao misao, apsolutna misao.

Izazvati čistu misao na svjetlo dana ili biti joj privržen, jest zadovoljstvo mladosti i svi svijetlosni likovi svijeta misli kao istinitost, slobodnost, ljudstvo, čovjek itd. obasjavaju i oduševljavaju mladenačku dušu.

No ako je duh spoznat kao ono bitno, ipak je različito da li je duh siromašan ili bogat i zato se nastoji postati bogat duhom: duh se hoće proširiti, utemeljiti svoju carevinu, carevinu koja nije od ovog svijeta, upravo savladanog. Tako on čezne da postane sve u svemu, tj. mada Ja jesam duh, Ja nisam dovršeni duh i za savršenim duhom moram tek tragati.

Time Ja pak gubim, Ja koji sam Mene upravo pronašao kao duh, odmah ponovno Mene, time što se Ja pred savršenim duhom, kao jednim Meni ne vlastitim, nego onostranim klanjam i ćutim Moju praznost.

Doduše sve ovisi o duhu, no je ili svaki duh zaista »pravi« duh? Pravi i istinski duh jest ideal duha, »sveti duh«. On nije Moj ili Tvoj duh nego baš jedan – idealni, onostrani, on jest »bog«. »Bog jest duh«. I ovaj će onostrani »otac nebeski dati duha svetoga onima koji ga mole«.

Odrasla čovjeka luči od mladića to da »on svijet uzima kakav jest, umjesto da ga posvuda smatra nevaljalim i popravlja, tj. da ga hoće modelirati prema svojem idealu; u njemu se učvršćuje nazor da se sa svijetom mora postupati prema svojem interesu, ne prema svojim idealima.

Dokle se sebe zna samo kao duh i svu svoju vrijednost ulaže u to da se bude duh (mladiću bit će lako svoj život, ono »tjelesno« žrtvovati za jedno ništa, za najgluplju uvredu časti), dotle se imaju također samo misli, ideje za koje se nada ako se pronađe djelatni krug da se jednom mogu ozbiljiti; u međuvremenu se imaju dakle samo ideali, neispunjene ideje ili misli.

Tek tada, ako se tjelovito zavoli i o sebi, kako se tjeluje i živi, ima neko zadovoljstvo, – no tako nešto se nalazi tek u zreloj dobi, kod odrasla čovjeka, tek tad se ima jedan osobni ili egoistički interes, tj. jedan interes ne samo Našega duha, nego totalnoga zadovoljenja, zadovoljenja cijelog momčine, jedan interes vlastite koristi. Usporedite jednom odrasla muškarca s mladićem, neće li Vam se on pojaviti tvrđim, nevelikodušnijim, koristoljubivijim. Je li on zato lošiji? Vi kažete Ne, on je postao samo određeniji ili kako vi to još nazivate, »praktičniji«. Važno je ipak to da on sebe više čini središtem nego mladić koji se »zanosi« inim, npr. bogom, otadžbinom ili sličnim.

Zato pokazuje odrasli muškarac drugo sebenalaženje. Mladić se našao kao duh i ponovno se izgubio u općem duhu, u savršenom, svetom duhu, čovjeku, čovječanstvu, ukratko u svim idealima; muškarac nalazi sebe kao tjelesnoga duha. Dječaci su imali samo neduhovne, tj. bezmisaone i bezidejne, mladići samo duhovne interese; odrasli muškarac ima samo tjelesne, osobne, egoistične interese.

Ako dijete nema neki predmet kojim se može baviti, ono se dosađuje: jer sa sobom ono se još ne zna baviti. Obrnuto, mladić odbacuje predmet ustranu jer su mu misli iznikle iz predmeta; on se bavi svojim mislima, svojim snovima, duhovno je zaposlen ili »njegov duh je zaposlen«.

Sve što nije duhovno obuhvaća mladi čovjek prezirnim imenom »izvanjskosti«. Ako se on i zadržava i na najmanjim izvanjskostima (npr. u formalnostima studentskoga druženja i inima), to se zbiva jer i ako on u njima otkrije duh, tj. ako su mu one simboli.

Kao što ja Mene iza stvari nalazim, i to kao duh, tako Ja moram Mene kasnije naći i iza misli, naime kao njihov stvoritelj i vlastitelj. U vrijeme duhova rasle su Mi misli iznad glave, čija su rođenčad one bile; poput grozničave mašte lebdjele su one oko Mene i potresle Me, jedina jeziva moć. Misli su postale za same sebe tjelovite, bijahu sablasti kao bog, car, papa, otadžbina itd. Razorim li Ja njihovu tjelovitost, onda ih vraćam nazad u Moje i kažem: samo Ja jesam tjelovit. I sad Ja uzimam svijet kao ono što on Meni jest, kao Moj, kao Moje vlasništvo: Ja dovodim sve u vezu sa Mnom.

Potisnem li Ja kao duh svijet u najdubljem preziranju svijeta, tad Ja kao vlastitelj potiskujem duhove ili ideje u njihovu »ispraznost«. One više nemaju nikakvu moć nadamnom, kao što nad duhom nikakva »zemaljska vlast« nema moć.

Dijete bijaše realistično, obuzeto stvarima ovog svijeta, sve dok mu malo pomalo nije uspjelo doći iza baš tih stvari; mladić bijaše idealističan, oduševljen mislima, sve dok sebe nije izradio do odraslog muškarca, egoističnog koji postupa sa stvarima i mislima po želji srca i svoj osobni interes stavlja iznad svega. Konačno starac? Dok Ja takav postanem, još ima dovoljno vremena o tome govoriti.

 

(Visited 22 times, 1 visits today)